Samoborsko gorje

Nemam vremena za pisanje bloga. Prekratak mi je dan pogotovo kada još moram preko dana malo dremuckati. Sinoć me pita Bobo (Boris Felc): što je, ništa ne blogaš, nema novih informacija ili… (si umro). I još mi kaže da je pročitao na ksk.hr  (komunalni servisi - pregled sahrana) da je netko s istim imenom i prezimenom umro. Kaže da je prebrojavanjem godina ubrzo otkrio da nisam to ja (ja sam nekoliko godina stariji). I onda mi se u nastavku pohvali da je on neki dan proslavio prvi rođendan po drugi puta (nakon infarkta). I onda se oba dvojica nastavimo veseliti što smo živi (i to preko fejsa).

Ovaj novi blog posvećujem Bobi:

Neki dan izađem iz kuće u svoje dvorište i nešto mi čudno. Ne čujem brujanje Petrokemije, susjed ne radi s "motorkom", psi mu ne zavijaju kao vukovi, Milkin pijevac ne kukuriče, pomislim, da nisam umro. Ubrzo se sve vratili u normalu. Živ sam. Hodam - dakle živim, taj me moto tjera da organiziram planinarske pohode. U nastavku o onom najnovijem.

Protekli četvrtak bili smo na planinarenju po Samoborskom gorju. Okupio sam ekipu starih kutinskih planinoraca (svi skoro u osmom deceniju života) i uz parolu "Dok hodam - živim" uputili se da osvojimo dva vrha: Plešivicu (780 m) i Oštrc (752 m). Najprije smo popili kavu u Jastrebarskom i onda se uputili vinskom cestom prema prijevoju Poljanica.

Tu je lovački dom kod koga smo ostavili auto i uputili se strmom planinarskom stazom do vrha Plešivice. Lijep sunčan dan i staza prekrivena lišćem nisu nam išli u prilogu, bilo je vruće i klizavo. Na kraju se isplatilo za prekrasan pogled na plešivičke obronke i malo dalje.

Po povratku uz lovačku kuću smo predahnuli, objedovali uz  portugizac i napunili baterije za osvajanje još jednog vrha. Samoborsko gorje je prepuno tih vrhova koji sliče jedan drugome. Prije dvije godine bili smo na Okić gradu. Ovaj puta smo se odlučili za Oštrc. Put do njega započinje na Poljanicama pa pored prvih kuća mjesta Rude započinje uspon. I dalje je bilo vruće, oznojili smo se kao da smo bili u sauni. Kad se popenješ gore na visoravan onda je lako proći tih nekoliko kilometara po putu koji vodi do Planinarskog doma "Željezničar", koji je izgrađen ispod samog Oštrca. Najprije se prođe uz proplanak Rancerje s kojeg puca pogled na zapadni dio gorja prema Žumberku. Uz planinarski dom smo objedovali i nakon toga osvojili vrh.

 

Povratak je bio relativno lakom planinarskom stazom koja vodi prema mjestu Rude. Staza je serpentinasto postavljena i nije prestrma osim zadnjeg dijela kada se treba skoro okomito spustiti u samo mjesto do ceste.  Sjedamo u Franjin auto i krećemo do Samobora. Osjećamo se umorno i zadovoljno nakon tih uspona i silazaka, dok mišići na nogama bole kao sam vrag, još nekoliko dana poslije.
U Samobor je uvijek lijepo doći. Miran simpatičan gradić u kojem smo pojeli poznate samoborske kremšnite i u sumrak se uputili kući.

Nismo završili za ovu godinu. Planiram da povedem ekipu do Svete Gere, jednog vremenski pogodnijega dana u studenom.