Priča o jednom izviđačkom vođi

Boris Felc Bobo

Ovo je priča o jednom izviđačkom vođi. U bogatoj povijesti kutinskih izviđača koja traje od 1960. godine bilo je nekoliko osoba koji su doprinijeli da  izviđači budu priznati u našoj lokalnoj zajednici i šire. Aktivnost u kutinskom izviđačkom odredu svih ovih proteklih godina ovisila je o izviđačkim vođama. Dobri vođe znali su okupiti članove i kvalitetno provoditi izviđački program kroz zanimljive sadržaje prikladne dobi svakog člana. Za najveće uspjehu u radu uvijek su najveću zaslugu imali izviđačke vođe. Sada puno godina poslije još uvijek tvrdim Bobo je bio među najboljim izviđačkim vođama u Kutini.

Evo što je napisao u Monografiji 50. godina kutinskih skauta koja je izdana 2010. godine.

Polaskom u 4. razred osnovne škole uključio sam se u izviđačke aktivnosti u tadašnju osnovnu jedinicu „Garjevica“. 23.IV.1968. godine, na izletu u Veliku polažem zavjet, dobijam maramu i postajem pravi izviđač.

Prošao sam mnoge akcije NNNI; od prve na Gojlu, zatim Narte, Like: gdje smo Pipin i ja aktivno sudjelovali u pripremi akcije…

Moje prvo veće takmičenje bilo je 1971. godine u Našicama na Republičkom orijentacionom takmičenju. Imao sam 14 godina te smo morali lagati organizatoru da sam stariji. Sjećam se jedne male šume u kojoj smo lutali više sati, a samo zato što smo previdjeli moj nož koji se nalazio u blizini busole, pa smo se dugo vrtili u krug.

Savladavajući znanja kroz vještarstva (neka od mojih početnih su: signalist, kuhar, izletnik, osmatrač, recitator, topograf, biciklist, fotograf, ....) takmičili smo se tko će skupiti i staviti više oznaka na uniformu. Jedan od mojih mlađih izviđača, a danas i moj kum Braco bio je jedan od poznatijih u tim aktivnostima. U '70-tim godinama na Gojlu smo počeli održavati zimske tečajeve za kadrove u izviđačkoj organizaciji. Nakon dvije godine osobne obuke kroz prvi i drugi stupanj postajem „profesionalac“ i brinem se o izvedbi programa sljedećih sedam godina za redom. Dolazili su nam izviđači iz svih krajeva Hrvatske. Postali smo poznati u kvalitetnom radu pri obuci mladih ali i starijih izviđačkih kadrova, a slijed tih dobrih rezultata došao je u mom predsjedavanju Zajednicom izviđača prstena grada Zagreba, a nakon toga i proglašenje „partizanskim odredom“ dvije godine za redom: 1982. i 1983. godine. U tim godinama Odred je rastao po broju članova i kvaliteti rada s mlađim izviđačima. Sudjelovali smo na svim izviđačkim olimpijadama, gdje smo postizali lijepe rezultate. I dan danas mnogi od nas čuvaju medalje, plakete, diplome i pehare s tih takmičenja.

U Zagrebu smo bili na više takmičenja, tako da sam u nekim orijentacionim takmičenjima put već pronalazio na temelju iskustva; oprema nam je bila od kopački, trenirke i normalno uniforme. Takmičenja u podizanju i spuštanju šatora najprije smo obradili na papiru; svaki član ekipe je naučio svoj zadatak i nakon toga smo to vrhunski odrađivali. Česti moj partner u signalizaciji bio je Koca. Na jednom takmičenju u Gračenici već smo se toliko povezali da je Koca, povezujući slova U i T, samo nagnuo glavu (a ne ruku)...

Tih divnih 15 godina moje mladosti proteklo je u druženju, prijateljstvu, ljubovanju, upoznavanju i svemu onome što je trebalo mladom čovjeku. Hvala prvo Pipinu, a zatim i svim ostalim koji su mi pomogli u tom dijelu mog života.

Bobo ovih dana proslavlja svoje drugo rođenje. Prošla je godina dana od kada mu je otkazalo srce i morao je hitno na operativni zahvat. Želim mu još bezbroj takovih proslava.