Priča o jednom izviđačkom vođi

Boris Felc Bobo

Ovo je priča o jednom izviđačkom vođi. U bogatoj povijesti kutinskih izviđača koja traje od 1960. godine bilo je nekoliko osoba koji su doprinijeli da  izviđači budu priznati u našoj lokalnoj zajednici i šire. Aktivnost u kutinskom izviđačkom odredu svih ovih proteklih godina ovisila je o izviđačkim vođama. Dobri vođe znali su okupiti članove i kvalitetno provoditi izviđački program kroz zanimljive sadržaje prikladne dobi svakog člana. Za najveće uspjehu u radu uvijek su najveću zaslugu imali izviđačke vođe. Sada puno godina poslije još uvijek tvrdim Bobo je bio među najboljim izviđačkim vođama u Kutini.

Evo što je napisao u Monografiji 50. godina kutinskih skauta koja je izdana 2010. godine.

Polaskom u 4. razred osnovne škole uključio sam se u izviđačke aktivnosti u tadašnju osnovnu jedinicu „Garjevica“. 23.IV.1968. godine, na izletu u Veliku polažem zavjet, dobijam maramu i postajem pravi izviđač.

Prošao sam mnoge akcije NNNI; od prve na Gojlu, zatim Narte, Like: gdje smo Pipin i ja aktivno sudjelovali u pripremi akcije…

Moje prvo veće takmičenje bilo je 1971. godine u Našicama na Republičkom orijentacionom takmičenju. Imao sam 14 godina te smo morali lagati organizatoru da sam stariji. Sjećam se jedne male šume u kojoj smo lutali više sati, a samo zato što smo previdjeli moj nož koji se nalazio u blizini busole, pa smo se dugo vrtili u krug.

Savladavajući znanja kroz vještarstva (neka od mojih početnih su: signalist, kuhar, izletnik, osmatrač, recitator, topograf, biciklist, fotograf, ....) takmičili smo se tko će skupiti i staviti više oznaka na uniformu. Jedan od mojih mlađih izviđača, a danas i moj kum Braco bio je jedan od poznatijih u tim aktivnostima. U '70-tim godinama na Gojlu smo počeli održavati zimske tečajeve za kadrove u izviđačkoj organizaciji. Nakon dvije godine osobne obuke kroz prvi i drugi stupanj postajem „profesionalac“ i brinem se o izvedbi programa sljedećih sedam godina za redom. Dolazili su nam izviđači iz svih krajeva Hrvatske. Postali smo poznati u kvalitetnom radu pri obuci mladih ali i starijih izviđačkih kadrova, a slijed tih dobrih rezultata došao je u mom predsjedavanju Zajednicom izviđača prstena grada Zagreba, a nakon toga i proglašenje „partizanskim odredom“ dvije godine za redom: 1982. i 1983. godine. U tim godinama Odred je rastao po broju članova i kvaliteti rada s mlađim izviđačima. Sudjelovali smo na svim izviđačkim olimpijadama, gdje smo postizali lijepe rezultate. I dan danas mnogi od nas čuvaju medalje, plakete, diplome i pehare s tih takmičenja.

U Zagrebu smo bili na više takmičenja, tako da sam u nekim orijentacionim takmičenjima put već pronalazio na temelju iskustva; oprema nam je bila od kopački, trenirke i normalno uniforme. Takmičenja u podizanju i spuštanju šatora najprije smo obradili na papiru; svaki član ekipe je naučio svoj zadatak i nakon toga smo to vrhunski odrađivali. Česti moj partner u signalizaciji bio je Koca. Na jednom takmičenju u Gračenici već smo se toliko povezali da je Koca, povezujući slova U i T, samo nagnuo glavu (a ne ruku)...

Tih divnih 15 godina moje mladosti proteklo je u druženju, prijateljstvu, ljubovanju, upoznavanju i svemu onome što je trebalo mladom čovjeku. Hvala prvo Pipinu, a zatim i svim ostalim koji su mi pomogli u tom dijelu mog života.

Bobo ovih dana proslavlja svoje drugo rođenje. Prošla je godina dana od kada mu je otkazalo srce i morao je hitno na operativni zahvat. Želim mu još bezbroj takovih proslava.

Samoborsko gorje

Nemam vremena za pisanje bloga. Prekratak mi je dan pogotovo kada još moram preko dana malo dremuckati. Sinoć me pita Bobo (Boris Felc): što je, ništa ne blogaš, nema novih informacija ili… (si umro). I još mi kaže da je pročitao na ksk.hr  (komunalni servisi - pregled sahrana) da je netko s istim imenom i prezimenom umro. Kaže da je prebrojavanjem godina ubrzo otkrio da nisam to ja (ja sam nekoliko godina stariji). I onda mi se u nastavku pohvali da je on neki dan proslavio prvi rođendan po drugi puta (nakon infarkta). I onda se oba dvojica nastavimo veseliti što smo živi (i to preko fejsa).

Ovaj novi blog posvećujem Bobi:

Neki dan izađem iz kuće u svoje dvorište i nešto mi čudno. Ne čujem brujanje Petrokemije, susjed ne radi s "motorkom", psi mu ne zavijaju kao vukovi, Milkin pijevac ne kukuriče, pomislim, da nisam umro. Ubrzo se sve vratili u normalu. Živ sam. Hodam - dakle živim, taj me moto tjera da organiziram planinarske pohode. U nastavku o onom najnovijem.

Protekli četvrtak bili smo na planinarenju po Samoborskom gorju. Okupio sam ekipu starih kutinskih planinoraca (svi skoro u osmom deceniju života) i uz parolu "Dok hodam - živim" uputili se da osvojimo dva vrha: Plešivicu (780 m) i Oštrc (752 m). Najprije smo popili kavu u Jastrebarskom i onda se uputili vinskom cestom prema prijevoju Poljanica.

Tu je lovački dom kod koga smo ostavili auto i uputili se strmom planinarskom stazom do vrha Plešivice. Lijep sunčan dan i staza prekrivena lišćem nisu nam išli u prilogu, bilo je vruće i klizavo. Na kraju se isplatilo za prekrasan pogled na plešivičke obronke i malo dalje.

Po povratku uz lovačku kuću smo predahnuli, objedovali uz  portugizac i napunili baterije za osvajanje još jednog vrha. Samoborsko gorje je prepuno tih vrhova koji sliče jedan drugome. Prije dvije godine bili smo na Okić gradu. Ovaj puta smo se odlučili za Oštrc. Put do njega započinje na Poljanicama pa pored prvih kuća mjesta Rude započinje uspon. I dalje je bilo vruće, oznojili smo se kao da smo bili u sauni. Kad se popenješ gore na visoravan onda je lako proći tih nekoliko kilometara po putu koji vodi do Planinarskog doma "Željezničar", koji je izgrađen ispod samog Oštrca. Najprije se prođe uz proplanak Rancerje s kojeg puca pogled na zapadni dio gorja prema Žumberku. Uz planinarski dom smo objedovali i nakon toga osvojili vrh.

 

Povratak je bio relativno lakom planinarskom stazom koja vodi prema mjestu Rude. Staza je serpentinasto postavljena i nije prestrma osim zadnjeg dijela kada se treba skoro okomito spustiti u samo mjesto do ceste.  Sjedamo u Franjin auto i krećemo do Samobora. Osjećamo se umorno i zadovoljno nakon tih uspona i silazaka, dok mišići na nogama bole kao sam vrag, još nekoliko dana poslije.
U Samobor je uvijek lijepo doći. Miran simpatičan gradić u kojem smo pojeli poznate samoborske kremšnite i u sumrak se uputili kući.

Nismo završili za ovu godinu. Planiram da povedem ekipu do Svete Gere, jednog vremenski pogodnijega dana u studenom.