subota, 29. srpnja 2017.

Kad misli odlutaju

U kafiću si opušteniji negoli doma, što ne čudi. I tamo i ovamo znaju tko si, ali u kafiću ti to ne uzimaju za zlo.

Pijemo kavu i okupljamo se svakodnevnom u kafiću kod Konzuma. Promijenili smo kafić, ovdje je cijena ista kao u našem "zimskom prebivalištu", jedino se ne moramo brinuti oko parkiranja, manje je buke od prometa i ima još nešto što neću spominjati.

Danas mi se Goga i Snježana fale kako su obišle 10. Smotru Saveza izviđača Hrvatske. Tamo nema organizirane grupe kutinskih izviđača, samo njih nekoliko volontira u službama koje organiziraju zajedničke aktivnosti. Meni je poznato da se održava Smotra i pomalo skrivečki i s nostalgijom pratim objave koje se pojavljuju na webu-u ili dnevnim tiskovinama.

Ne mogu i da se ne sjetim nekih dosadašnjih na kojima sam vodio kutinske izviđače.
Sve je počelo 1964. godine kada smo otišli na obalu Korane - Turanj kod Karlovca i boravili 20 dana na 1. Smotri Saveza izviđača Hrvatske. Kako je to davno bilo, prije 53 godina vodio sam s Brzim i Milkom kutinske i banovljanske izviđače na tada najvećem okupljanju hrvatskih izviđača. Naviru sjećanja na neke događaje koji su se usjekli u pamćenje: veliko nevrijeme koje je srušilo granu starog hrasta na šatore (srećom nitko nije nastradao), iselili smo ženski dio sudionika na štagalj uljudnog domaćina u naselju Turanj dok se nije vrijeme smirilo i šatori osušili, zatim veličanstveni nastup glazbenog sastava sastavljenog od učenika iz Banove Jaruge koje je vodio Josip Joža Ferenčaković, pa susret s nogometnom legendom Dražanom Jerkovićem koji je služio vojsku u Karlovcu i trenirao na igralištu blizu našeg logora (zajednička slika). Nakon završetka smotre spremao sam se na odsluženje vojnog roka i za dvije godine bilo je vjenčanje s Milkom.

Sljedeća 2. Smotra održana je 1968. godine na otocima Zlarin, Prvić i Obonjan. Negdje u to vrijeme započeli su radovi na otoku Obonjan koji je narednih godina pretvoren u Otok mladosti. Slavko Bjažić, rođen u Zlarinu ostvario je svoju viziju u kojoj je do tada napušteni otok pretvorio u dječji raj. Mi smo bili u logorskom naselju na iznad Prvić Luke zajedno s izviđačima iz Bjelovara. Ova smotra je bila upamćena po našoj sportskoj ekipi u kojoj su bili poznati kutinski nogometaši predvođeni braćom Dokmanić i Jelančić, tako da su naše dvije ekipe u malom nogometu igrale finale na Zlarinu. Koja je pobijedila nemam pojma, sjećam se da su se skoro međusobno potukli. Ja sam pak vodio obranu otoka Prvića od "diverzanata" u sklopu akcije Ništa nas ne smije iznenaditi. Tijekom noći trebali smo obraniti plažu na koju je desantni brod ratne mornarice trebao ukrcati "neprijateljske" izviđače koji su glumili "diverzante". Mi smo ih sve zarobili i kada je iz mraka tiho uplovio desantni brod mogli smo mu samo predati naše "zarobljenike".
Lijepo je sjećanje i na onu održanu 2001. godine u Fužinama. Bila je to već 7. Smotra i mi smo imali super ekipu koja je prije otvaranja izgradila logorske objekte i prvi puta imali smo i osmatračnicu. Bili su pravi, sjećam se da nas je pratila kiša pa smo ih morali tjerati pod veliki šator dok nije prestao pljusak, a oni jedva čekali da krenu na radove. Ja sam bio na smotri s unukom Lukom, pa pored ostalih briga oko vođenja logora (i kuhanja jer je svaki dan netko od starijih je kuhao) morao sam se brinuti za njega jer se volio tuči za svaku sitnicu. I onda jednog dana nam ukradu susjedi iz Novske zastavu tijekom noćnog dežurstva, pa sam pored kuhanja graha morao se svađati sa susjedima da nam vrate nepravedno ukradenu zastavu (zastava se ne krade za vrijeme zajedničkog dežurstva). Grah sam kuhao dva puta, prvi puta je zagorio i završio u smeću.

8. Smotra bila je morska, održana 2006. godine na Otoku mladosti. Grad Šibenik koji je onih ratnih godina preuzeo otok Obonjan od izviđača kao ratni plijen, uljudno nam je ustupio logorske terene, koje smo sami gradili dugi niz godina, da održimo svoju smotru. Bili smo na otoku s 2000 mladih nijemaca koje je tih godina dovodila neka turistička agencija koja se bavi ljetovanjem za mlade. Osjećali smo se kao tuđinci u svojoj kući. S druge strane bilo je i lijepih trenutaka. Ja sam vodio ekipu od pet brđana koja je imala zadatak da svaki dan na trajektnom pristaništu prima grupe izviđača i da ih uči jedrenju i veslanju. Pored mene u ekipi su bili Marija i Mile Klašnja, Siniša Sokolović Sokol i Branko Martinek Bata. Dovezli smo naše kanue i jedrilice Optimist i odradili profesionalno taj posao. Jedino nam je more potopilo jednu jedrilicu pa sam morao u svom gumenjaku spašavati jedriličara i jedrilicu, jarbol s jedrom je još uvijek negdje na dnu.
 
I zadnja moja smotra bila je ona 9. Smotra koja je održana 2010. godine na Petrovoj gori.  Logore smo podigli uz cestu koja vodi od Vojnića do Motela Hrvatskih šuma Muljava. Opet je bila prava ekipa, podigli smo logorske objekte jer drvene građe nije nedostajalo. Imali smo problema s kišom, početkom kolovoza te godine kiša je padala svaki drugi ili treći dan, između je palilo sunce. Bilo je teško za nas voditelje dok su izviđači imali zanimljivi program koji se sastojao od zamisli da smo svi pleme slobodnih ljudi koji nastoje održati svoju slobodu i nezavisnost  dodvarajući se rimskim bogovima. Na tu temu napisao sam te godine blog Apolo 13. Radi se o jednoj od 17 misija NASA čiji je cilj bilo spuštanje na površinu Mjeseca. Nakon prethodnih misija ova 13 se trebala spustiti na Mjesec. Zbog eksplozije na spremniku kisika jedva su izvukli živu glavu i u mjesečevom modulu (s kojim su trebali na Mjesec) vratili su se do Zemlje. Uglavnom zanimljiv i napet film u kojem se spominju izviđači. Naime majka zapovjednika James Lovella pratila je u staračkom domu preko TV dramatične trenutke povratka na Zemlju. Društvo su joj pravila dvojica astronauta i jedan ju je upitao da li je njezin sin bio u izviđačima. Naravno, odgovorila je starica. Biti u djetinjstvu u izviđačima u Americi znači (kao i kod nas) da ćeš lakše prevladati probleme u kasnijem životu. Starica je dodala da će ako treba njezin sin letjeti i na perilici rublja. Dalje objašnjavam kako u izviđačima može obaviti veliki utjecaj na buduće živote naših članova.
"Za mene je to bila prava avantura. Brinuti se za 18 djece što podrazumijeva: smještaj u šatorima, kuhanje tri glavna obroka dnevno i sve to bez struje, s vodom i sanitarnim čvorom udaljenim 100 m. Bilo je i manjih ozljeda: sjekira u nogu, ozljeda prsta, kamen u glavu. Uglavnom sve se dobro završilo. I sve je to nekako išlo, naši izviđači obilazili su rimske bogove i božice a kod Merkura su bili najbolji trgovci. Da li su doživjeli avanturu nisam siguran jer je cjelokupni program pokvarilo kišno vrijeme. Za izviđače je otkazan cjelodnevni izlet zbog kiše. Oni stariji (istraživači) proveli su jednu kišnu noć na vrhu Petrovac. Ipak svi su nešto i naučili. Samostalno su uređivali svoje šatore, pomagali su u kuhanju i podijeli hrane, radili su objekte od drveta da si olakšaju boravak u šumi, družili su se i zabavljali s drugim izviđačima. I dok je meni pod kraj već bilo svega dosta, oni (izviđači) su pod kišnim kabanicama bez prigovora hodali Petrovom gorom"
Na kraju zaključujem: " U životu astronauti neće biti ali siguran sam da će većina uspjeti srediti svoj životni put zahvaljujući i tom djeliću odrastanja koji su proveli ljeta 2010. u plemenu slobodnih ljudi na Petrovoj gori".

I tako sam se već neko vrijeme odvikao od one parole "jednom izviđač - uvijek izviđač". Polako zaboravljam sve te sretne dane provedene s djecom pod šatorima, uz šumu ili more. Bavim se nekim drugim aktivnostima u ove stare dane. I sve je bilo dobro, onda mi one dvije govore kako su bile na 10. Smotri Saveza izviđača Hrvatske, i onda misli nekontrolirano odlutaju...


Nema komentara:

Objavi komentar