nedjelja, 25. lipnja 2017.

Planinarenje po Velebitu 2017

 Nakon nekoliko odgoda uspjeli smo ostvariti cilj, propješačiti Premužićevu stazu od Zavižana do Rossijeve kolibe. Nije lagano okupiti pravu ekipu koja može i hoće savladati sve napore koji se očekuju na planinarenju po Velebitu. Iako je ta dionica među planinarima opisana kao lagana, ipak u našim poodmaklim godinama bio je to izazov. U ekipi su bili stari i iskusni planinari i planinarke HPD Jelengrad Popovača i dio ekipe mojih planinoraca s kojima smo osvojili već nekoliko planinskih vrhova (Klek, Budakovo brdo, Bačić kuk...)
U dolasku smo posjetili Rastoke i popili kavicu te u Ličkom Lešću pogledali vrela Gacke.
Smjestili smo se u Hotelu Krasno koji se nalazi uz poznato marijansko svetište Majke Božje od Krasna.
Drugi, udarni dan digli smo se u 6 sati, doručkovali i krenuli kombibusom vijugavim putovima prema Zavižanu. Na ulazu u Nacionalni park plaća se ulaz, za planinare je to 25 kn. Nakon kraćih priprema krenuli smo ka cilju. Unaprijed smo se dogovorili da će Franjo i Ivan zbog zdravstvenih problema odraditi onoliko staze, koliko će moći.

Naša ekipa na početku brojila je 8 članova, jedan je odustao nakon prvog dana i otišao pomagati rođacima gradnju vikendice na moru, dvoje je prošlo veći dio staze i nas petero smo stigli do Rossijevog skloništa ili kolibe kako se popularno zove.

Na web-u Nacionalnog parka Sjeverni Velebit piše:
"Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komotnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza.." Dr. Ivan Krajač, "Hrvatski planinar".
I dalje između ostalog piše da je zahvaljujući predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za izgradnju staze. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije hrvatski planinari prozvali njegovim imenom. Gradnja je započela 1930. godine i dovršena je u ljeto 1933. godine. Staza se proteže od Zavižana do Baških Oštarija i duga je 57 km.
 

Dionicu do Rossijeve kolibe prošli smo za 2,5 sata uz kraće odmore u hladovini velebitskih šuma. Na stazi se izmjenjuju dionice kroz šumu i bez hlada. Sunce je pržilo ali je vrućinu ublaživao tako zvani "vjetar obronka". Osunčani planinski obronci primaju sunčevu energiju pod većim kutom nego ravnice, time dolazi do jačeg zagrijavanja tla obronka od tla ravnice a time i zraka koji se nalazi nad površinom. Topliji zrak koji je lakši diže se te dolazi do pojave uzlazne struje toplog zraka...(prepisano iz meteorološkog priručnika za nautičare).

I napokon Rossijeva koliba je pred nama. To je jedan omanji planinski plato s kojeg puca pogled na more sve do Krka i Raba. Sklonište je nedavno obnovljeno i moguće je prespavati na drvenim klupama i u potkrovlju. Najprije smo utažili glad, pa žeđ i onda se ispružili na ono malo prostora oko kolibe. Uskoro su nam se pridružila dva mlada Francuza s kojima smo razmijenili hranu i nekoliko riječi. Oni putuju pješice sve do Slovenije, kasnije smo se opet našli kod Planinarskog doma na Zavižanu.
Uskoro je stigla malo brojnija ekipa planinara iz Našica, oni su krenuli zajedno sa nama ali su putem skrenuli do vrha Gromovača. Kad je postala gužva, bilo je vrijeme za povratak. U povratku smo nailazili na puno grupa koji su kretali prema Rossijevoj ili dalje prema Alanu.

Po dolasku do Zavižana dio grupe je posjetio znameniti Velebitski botanički vrt. U domu je bila gužva jer je upravo stigao autobus sa svećenicima šibenske biskupije koji su posjetili svetište u Krasnom i na Zavižanu ručali (janjetinu). Dobili smo i mi jedan pladanj. Ljerka je uspostavila kontakt s crnim svećenikom koji je uporno tvrdio da je rođeni dalmatinac, da bi na kraju ipak priznao da je rodom iz Sierra Leonea. Započeo je pjevati naše pjesme koje smo prihvatili zajedno sa ostalim prisutnim mlađim svećenicima. I tako je ugodno uz pjesmu završio naš boravak na Velebitu.
Zadnjeg dana našeg putovanja imali smo još jedan cilj, propješačiti planinarsku stazu Medveđak iznad Plitvičkih jezera. Staza započinje iznad parkinga i vodi u dva smjera. Mi smo se odlučili za varijantu koja nas je dovela opet na polazište. Uglavnom jedna dosta lagana staza na kojoj je jedini problem bila velika vrućina. Nije bilo vjetra u bukovoj šumi.

Na povratku smo stali kod koranskog mosta i u Korani namočili umorne noge. I to je to, preko Krnjaka, Gline, Petrinje i Siska vratili se u Popovaču, Križ i Kutinu. Priložene fotografije govore možda više od ovog teksta.