U spomen na Nedu

Danas nam je stigla vijest da smo izgubili još jednog prijatelja. Umro je Nedo Nedeljko Vukić nakon relativno kratke ali teške bolesti. Pod kraj 2015. godine bio je na teškoj operativnom zahvatu i onda se vratio opet relativnom normalnom životu, družili smo se skoro cijelu prošlu godinu uz kavu u našem kafiću u Kolodvorskoj ulici. Ove godine se nismo vidjeli, samo je do nas stigla vijest da je u Osijeku u bolnici.

Prisjećamo se naših više godišnjih druženja. Zajedno smo proputovali dosta toga po svijetu od Poljske, Češke, Italije, Turske... Planinarili smo zajedno sa grupom, kako sam ih nazvao, kutinskih planinoraca po Velebitu, Visu, Učki...

Nedo je bio svestran čovjek, otvorena srca, spreman za ozbiljne stvari, ali i  za pjesmu i svirku, bio je umjetnik, muzičar i slikar, bio je glavni vic majstor u društvu.
Pričao nam je o svojem djetinjstvu. Bio je dijete s Kozare, zajedno s majkom i stotinama žena i djece
tijekom 2. Svjetskog rata preseljen u Hrvatsku. Završio je u Poljani (kod Pakraca) gdje ga je zajedno s majkom primio domaći seljak. O svom domaćinu imao je puno toplih riječi zahvale, znao je reći da je to bio dobar čovjek. Ipak djetinjstvo mu nije bilo sjajno ali ga je hrabro prebrodio. Pričao je da je po hladnoći išao u školu u kratkim hlačama i dokoljenicama, dugih nije bilo. Nakon školovanja u toj istoj Poljani postao je učitelj. Ako prolazite cestom svratite pogled na dvorište škole u Poljani. Vidjet ćete njegov umjetnički rad, skulptura Don Kihota sastavljena od dijelova automobila, traktora i drugih strojeva. To je bio njegov rad koji stoji još i danas.
Preseljenjem u Kutinu nastavio je raditi u Savezu Kulturno-umjetničkih društava i završio kao načelnik u policiji. Tijekom Domovinskog rata radio je u Glavnom stožeru Ministarstva unutrašnjih poslova od kuda je otišao u mirovinu. Uključio se u rad Udruge umirovljenika Grada Kutine gdje je obavljao dužnost dopredsjednika Udruge.

Vodio je Ženski vokalni ansambl “Kutinske dunje”.

Putovanje u Poljsku 2011. g.

Putovao je sa kutinskim izviđačima u Poljsku. Između ostalog posjetili smo u Krakowu gradsku vijećnicu gdje nas je primio dogradonačelnik. Nedo je tom prilikom poklonio jednu svoju sliku koja danas stoji u galeriji Grada Krakowa.

Prilikom posjeta Poljskoj posjetili smo rudnik soli Wielicka (zajednička fotografija snimljena duboko pod zemljom).

Splavarili smo i rijekom Dunajec.

Zajedno u Veneciji 2012.g.

Fotografija snimljena sa putovanja Lykijskom turom (Turska) u starom gradu Efesu 2014.g.

Kutinski planinorci zastali u  Rastokama – Slunj 2014.g.

Ekipa prije uspona na Dabarske kukove i Budakovo brdo 2014.g.

Pohod na otok Vis 2015. g.

Učka i Čičarija 2015.g.

Sjećam se da smo pri penjanju na planinske vrhove govorili da nam se nikuda ne žuri, jer život je pred nama. A Nedo je u zadnjim planinarskim pohodima malo "zabušavao" pa je tako prije uspona na Budakovo brdo (Srednji Velebit) zastao u podnožju i pričekao nas da sami osvojimo to brdo. Pri usponu na Učku, negdje na pola puta me izvijestio da će on krenuti natrag i sačekati nas u Planinarskom domu u Poklonu. I sada nema nam druge nego se bez njega popeti na Zavižan ove godine. Tamo visoko bit ćemo bliže Nedi.
Često sam u njegovom društvu razmišljao kako je šteta da čovjek njegovog formata jednog dana mora umrijeti. I to se moralo dogoditi, pa godine su tu, pa teška bolest. I nema više Nede. A još kao jučer se hvalio kako igra dva sata stolni tenis jer bio je između ostalog i član Stolnoteniskog kluba u Kutini. I tako ode nam još jedan iz ekipe.
Neka mu je vječni mir i spokoj na nebeskim planinama.