Gljivarenje

Gljivarenje je prikupljanje jestivih gljiva za vrijeme sezone (proljeće i jesen) na vlažnim šumskim proplancima. Gljive su jedno od carstva u domeni eukariota. Pretpostavlja se da ih ima oko milijun i pol vrsta. Znanstveno je opisano tek oko 70 000. Gljive su organizmi bez klorofila.

Danas sam uz kavu prepričavao jučerašnji dan koji sam proveo u gljivarenju sa dva stara kutinska gljivara – Franjom i Markom (oba su iz Stuparićeve ulice).

Komentiramo kako se ljudi udružuju u razne interesne skupine i da su te skupine uvijek specifične i posebne. Na primjer: lovci su posebna vrsta ljudi, imam ih u bližoj obitelji, i tako neko večer odem kod njih, kad ono nema muških članova. Gdje su? Otišli su slušati riku jelena (rika jelena za vrijeme parenja). Nemam daljnjih komentara u svezi toga, ali oni uživaju u tome u tu se ne miješam.

Ili na primjer: izviđači. To je jedna posebna kategorija koju jako dobro poznajem. Ustvari sastoji se od više kategorija članova: djeca, mladež i odrasli. Prve dvije kategorije su članovi u određenom vremenskom periodu svog života. Rade na programu skautske organizacije koji se sastoji ukratko rečeno od učenja za snalaženje u prirodi – za avanturu u prirodi. Ostaje ona treća kategorija koju nazivaju brđani. Meni je taj naziv kao šaka u oko, jer u nekim zemljama je to posprdni naziv za nekog tko živi van naselja, kao kod nas kad se za nekog kaže da je seljak. Ustvari je to krivi naziv, jer u biti seljak (nekada) i poljoprivrednik (danas) je teško zanimanje i svakako taj posprdni naziv se ne odnosi na pravog seljaka, već na nekulturnu i neuku osobu. Izviđači koji ostare i nisu više za izviđačke aktivnosti ili postanju instruktori mlađima ili se druže međusobno. I to su posebni ljudi kojima je zajednički naziv – brđani. Upoznao sam izviđačke brđane sa prostora bivše i sadašnje države i mogu reći da je to jedna posebna klapa ljudi sa pozitivnim i negativnim osobinama.

I onda dolazimo na temu dana: gljivari. U Kutini su se organizirali u udrugu, ima i sedamdesetak, sve druželjubivi ljudi, ekološki osvješćeni, neki i stručno usavršeni i oni idu u gljivarenje za razliku od većine “seljaka” koji ne idu u gljive nego idu na vrganje. Naime za tu vrstu ljudi je vrganj jestiva gljiva “a sve druge su jestive, samo jednom”. Nisu naučili da samo vrganja ima  trideset vrsta, od čega su dvije, tri nejestive. Gljivari su posebna kategorija ljudi, sreću te na ulici i pokazuju slike ubranih gljiva sa svog mobitela, uspostavili su privatnu info službu i javljaju gdje su se pojavile gljive, organiziraju zajedničko branje gljiva i druženja. Među njima ima i onih “zagriženih” i tako u šumi između Piljenica i Lipovljana nailazimo na jednog koji je došao slikati hrpu ubranih i unakaženih vrganja (mirišljavi vrganj) koje je netko ubrao, zatim nožem izrezao i bacio. On ga naziva zločincem. Meni je malo preoštro, da ga nazove neznalicom još bi prošlo, ali da je zločinac onaj tko ne raspoznaje vrijednost jako ukusne gljive?

Idemo dalje i u šumi Opeka nailazimo na berače gljiva. Pitamo ima li što, a oni odgovore slabo, da ima nekih gljiva koje liče na vrganj ali im je klobuk crven. Ustvari taj se vrganj zove turčin i veoma je ukusan. Franjo prevrće očima i ne komentira previše jer vidi da ima posla sa vremešnim bakicama koje su proživjele cijeli život berući vrganje i da nisu naučile koji su jestivi a koji ne.

Ustvari kažu mi moji sugovornici na kavi, najprije treba naučiti raspoznavati one gljive koje su smrtonosne, kao na primjer zelena pupavka. Jednu sam pronašao i odmah se sjetio da je najlakše prepoznati ju po tome što ima korijen u obliku jajeta. Inače je opasna i ubila je kod nas više ljudi nego na primjer zmija. Ima i gljiva koje nisu opasne, ali su nejestive. Lako se prepoznaju po tome što su gorke, ljute, ustvari neukusne, proba se komadić u ustima i ispljune.

I na kraju smo završili na najpoznatijem staništu za gljive u našem kraju – Jamaričko brdo. Ako niste tamo bili, to je veoma bogato naftno nalazište, te je šuma prepuna asfaltiranih putova koji vode do naftnih pumpi. Moraš dobro paziti da se ne izgubiš u tom labirintu putova. A da ima gljiva vidi se po tome što već postoje utabane staze koje su napravili gljivari. Franjo nas vodi na jedno skrovito mjesto (tako on misli) gdje bi moglo biti gljiva. Ali mjesto nije više skrovito, nailazimo na tragove i na jednu plastičnu vreću s otpadom. Netko je došao u gljive i usput ponio svoj kućni (ili bilo kakav) otpad i bacio ga duboko u šumu. Vjerojatno da si olakša dušu. Ni tu nema previše gljiva, nailazim na jedan grabov vrganj, ostali na nešto lisičarki i drugih vrsta vrganja (baršunasti). Uglavnom kad mi je Franjo prebacio svoj ulov imali smo Milka i ja dosta za doručak (gljive s jajima). Najvrijednije od toga bilo je hodanje po šumi. Zato poziv svima, idite u gljivarenje, za sada je usprkos početnoj hajci, to još uvijek kod nas besplatno. Uskoro se očekuje dolazak još jedne poznate jestive gljive - sunčanice. Nju se može pronaći i u šumarcima u blizini naših kuća. I ne bojite se jesti gljive, sve su one jesti, neke samo jednom (šala mala).

Ako se želite educirati ovih dana je Matija Josipović iz Novske izdao novu knjigu o gljivama. Besplatno ju možete pročitati u Gradskoj čitaonici. Ili se učlanite u Gljivarsko društvo Ivan Focht Kutina i potražite savjet od Zlatka Horvata, najvećeg stručnjaka za gljive u Kutini i okolici.

Pred nama je duga jesen kada bi trebalo biti gljiva. Sezonu ćemo završiti s baršunastom panjevčicom koja se pojavljuje u hladnije dane, negdje oko Božića.