petak, 8. travnja 2016.

Nema više matovilca

Danas smo uz kavu okrenuli list i s ideologije krenuli na ekologiju. Upozoravam moje društvo kako već godinama prilikom šetnji u zimi i proljeću po još neobrađenim njivama s kojih je u jesen ubran kukuruz, ne vidim više matovilca. Matovilac je biljka livadne flore i koristi se kao svježa salata zimi i u rano proljeće. Kao nisko energetska namirnica ima prednost u kontroli pretilosti i djeluje umirujuće na živce, vjerojatno zbog sadržaja valerijanske kiseline.  

Unazad dvadeset godina bilo ga je na našim poljima (iznad Petrokemije) i moja djeca se sjećaju kako ga je deda Mato brao i priređivao kao vrlo ukusnu salatu. Nema više ni dede Mate ni matovilca. Jednostavno je nestao s naših polja. Ima ga u umjetnom uzgoju ali od "divljaka" ni traga. Pitam tako mog zeta agronoma kuda je nestao matovilac, odnosno što ga je uništilo? Pitanje bez odgovora, on se ionako sada bavi proizvodnjom kruha, ustvari održavanjem strojeva u velikoj zagrebačkoj tvornici. Boli ga briga za matovilac. Usput ga pitam kako se dobije od bijelog brašna crni kruh. Kaže zato što se peče po mraku! 
Mene ustvari muči to što polako nestaju naše autohtone biljke i nitko se za to ne zabrinjava. Nema nekih posebnih istraživanja u tom smjeru. Ustvari koga briga kad u našim trgovačkim centrima možemo kupiti matovilac iz uzgoja u nekom plasteniku, šprican tko zna kakvim preparatima da dobije dobar izgled. No ukus mu nije onakav kakav je bio s naših polja. Taj okus mi je ostao u sjećanju u memoriji koja pohranjuje okuse i mirise iz djetinjstva. Kao i miris cikorije, jer kava je tada bila skupa kao zlato, pa se u jutro kuhao malo veći lonac "divke".  Uz svježe podojeno mlijeko (zamislite imali smo i kravu) dobije se fina bijela kava. Pa još onda i kukuruzni žganci s kavom, to je bio zdravi doručak kakav današnja djeca vjerojatno ne bi voljela. Domaći kukuruz se mljeo u mlinu kod Vaclaveka  i kukuruzno brašno je imalo ugodan slatkasti miris. Ne možeš sada naći niti jedan industrijskih proizvod od kukuruza (palente) da se može mjeriti sa kukuruznim brašnom dobivenim meljavom iz kamenog žrvnja pokretanog vodom rijeke Pakre. 
Ali krenimo dalje, nema više na našim poljima divljeg zeca. Istina ove godine sam vidio jednog kojeg je poplašio moj Ben. Jedan zec, dok ih je nekada bilo toliko da su ih lovci lovili u velike mreže i premještali u krajeve gdje ih nije bilo. Kuda je nestao zec? Ali zato ima srna, one su se udomaćile pa pasu mladu pšenicu i ostalo žito neposredno uz kuće Husaina, Batine ili Ilove. Najveću štetu prave mladi srndači koji bruse svoje rogove na mladim stabljikama voćaka. 
Nema matovilca ali zato po šumama ima kućnog otpada koliko hoćeš. Svaki dan netko izbaci svoje smeće iz automobila u šumu. Pročitao sam kako je netko objavio da svi oni koji bacaju smeće iz svojih automobila ustvari najveće smeće ostavljaju u autu.

Uz Dan planete Zemlja sprema se i ove godine akcija čišćenja divljih odlagališta otpada. Na moju inicijativu sada se tim aktivnostima bave Mjesni odbori koji organiziraju čišćenje smeća na svom području. Ne rade to više samo izviđači kao što je to bio slučaj dugi niz godina. Prva akcija započela je prije 22 godine o čemu postoji zapis u Monografiji kutinskih skauta (na slici lijevo).

I tako uz Dan planete postavljam pitanje: Kuda je nestao matovilac. Nemojmo dopustiti da se za nekih sto godina vanzemaljci zapitaju: Kuda je nestao čovjek. 

Nema komentara:

Objavi komentar