nedjelja, 17. siječnja 2016.

Malo razgovora o jelu

Danas u nedjelju 17. siječnja 2016. godine popili smo uobičajenu nedjeljnu kavicu u našem kafiću i razgovarali o raznim temama. Počelo je o bolestima. Svaki od nas ima nekoliko zdravstvenih problema. Nakupilo se to kroz tolike godine života. Pročitavši nedjeljni večernjak započela je tema o doktorima u našoj politici pa se počelo nabrajati, bio je to poduži popis. Izgleda da naši doktori vole politiku više od liječenja pa na kraju zaključismo da se njihov rad i znanje baš i ne pokazuje u vođenju države, barem ne za sada.

Ispričao sam kako sam sinoć gledao jedan talijanski film u kojem je žena ubila muža i riješila se tijela zajedno s prijateljicama u tvornici tune. U automatiziranoj tvornici ubacili su ga na traku i dalje je slijedio proces prerade, kuhanje i punjenje u konzerve. Općenito ta tuna mi baš i nije neko omiljeno jelo, ali  govori se da je zdrava pa se ponekad nađe na jelovniku. U zadnje vrijeme u trgovinama su se pojavili komadići tune u konzervi i to veoma povoljno. I sad razmišljam da nakon ovog filma prestanem jesti barem te komadiće, jer tko zna od čega su. I ono ako se baš mora onda barem tuna komadi, barem se vidi da su od tune.

Ali tu nije kraj priče o hrani. Vlado iznosi da on ne jede kiselo zelje (ono kupljeno u trgovini) i ispriča razlog. Kad je služio onu bivšu (omraženu) JNA prisustvovao je kiseljenju kupusa za prehranu vojske. Bile su to velike bačve u koje su mladi vojnici u gumenim čizmama gazili po kupusu. I to bi bilo sve ok, ali u bačvama je bilo štakora. Nadležni vojni starješina naredio je da se samo baca preko njih uz opravdanje da će taj kupus jesti neka druga, mlada vojska. Bljak. Sva sreća što mi jedemo kupus iz vlastitog uzgoja kojeg Milka kiseli u bačvici. Samo moram iduće godine provjeriti da li ima nešto na dnu prije kiseljenja!

Onaj drugi Vlado (najstariji kutinski planino-rac) povisuje glas i u ljutnji spominje da je pročitao u večernjaku kako su stručnjaci za prehranu izjavili da doručak više nije najvažniji obrok u danu.  I sad mi nije baš jasna ta tvrdnja te sam izrazio sumnju u to. Afrim (naš domaćin i konobar) pronađe taj večernjak od prošle srijede. Ja ga nisam mogao pročitati jer jedino taj dan ne idem na kavu, radim do podne u udruzi umirovljenika. Pronađem ja članak i ono stvarno piše ali to se odnosi na američke standarde koji su se promijenili zbog promjene životnih navika stanovnika SAD-a.
Oni su prestali doručkovati jer imaju kasnu večeru, naravno to je sve zbog posla od jutra do mraka. I stručnjaci ne kažu da je to dobro, tek konstatiraju promjenu. Skoro sam Vladi nabio na nos novine iz razloga što čita samo naslove i uznemiruje svoju okolinu. Mi smo odmah nakon toga naručili čevape, onako srednje s masnom lepinjom da dokažemo da je doručak zdrav pa makar bili i čevapi. A mogli smo pojesti i burek, jer čitam da je on prava bomba za organizam bio on od sira, mesa ili krumpira (krumpiruša). Konstatiramo poznatu činjenicu da je ukusno sve ono što nije zdravo. Na žalost. I zadnja vijest na tu temu dolazi s interneta: Najavljuje se da će hrvati za osam godina biti isto debeli kao amerikanci. Bravo za nas, stižemo ih.  

Nema komentara:

Objavi komentar