Dan poslije

Glavna tema današnjih razgovora bio je jučerašnji susret umirovljenika u Restoranu Petrokemije.

Sakupilo se 113 umirovljenika, većinom članovi Udruge i nešto ostalih. Fešta je trajala do 21 sat, bilo je najprije svečano, pa onda radno (jelo) i na kraju ples i druženje. Oni koji nisu bili za ples iskoristili su priliku da se druže sa svojim nekadašnjim radnim kolegama. Tema za razgovor je bilo dovoljno.

Na početku je prisutne pozdravila predsjednica Cecilija i predala riječ uvijek dragom gostu.

Željko Klaus održao je svoj već poznati vatreni govor iz kojeg smo saznali dosta informacija o vezanih uz budućnosti Petrokemije. Zainteresirani kupci snimaju stanje i sindikat priželjkuje da se to napokon riješi. Govori da su sve dosadašnje hrvatske vlade mogle riješiti sudbinu tvornice. Sada je važno da se napokon dobije taj strateški partner s kojim će se sindikat moći dogovoriti o sudbini ovih preostalih radnika. Klaus nam je predočio zanimljive informacije, na primjer kako isto takova tvornica u Linzu (Agro Linz) ima 900 zaposlenih i skoro duplo veći platni fond (to znači duplo veće plače radnika). Govorio je i o svojoj plači koja nije 25.000 kako se govori u njegovom  Husainu, nego samo 6.000 kn. I na kraju obećao je da će se sindikati i s novim vlasnicima "krvavo" boriti za radnike Petrokemije.

S malim zakašnjenjem stigao je i predsjednik Uprave Petrokemije Nenad Zečević. Za njega znamo da je skroman i radišan i da 24 sata radi za spas tvornice. Govorio je o gubitcima koji se smanjuju, o novim proizvodima i najavio svoju vjeru da će se tvornica spasiti. Pohvalio je našu predsjednicu Ceciliju da je dobar pregovarač i da ga je uspjela uvjeriti da umirovljenici Petrokemije zaslužuju da dobiju jedan od slobodnih prostora u gradu, za 1 kunu. Bravo za Ceciliju i unaprijed hvala Nenadu. Dragi gosti dobili su vrijedne darove, slike izvezene u zlatovezu tijekom održavanja istoimene radionice. Jedna još čeka priliku da se uruči našem gradonačelniku od kojeg očekujemo financijsku pomoć za iduću godinu (usprkos nekima zlobnim ljudima).

Jelo je bilo tradicionalno dobro, piće također i u dobrom raspoloženju nastavljeno je druženje. Nikola Brković htio je da ovjekovječim njegov ples s našom predsjednicom.

Plesali su skoro svi, čak i oni koji su u Klubu 80+ kao što je Stjepan Fabijanić i Pajo Vranešević.

Na kraju kad smo već popili kavu, došao nam je jučer spomenuti planinar Ivica Matajić, također umirovljeni djelatnik Petrokemije. Nagovorio sam ga da sa svojom suprugom ide s nama za Uskrs u Prag. Njima će to biti uz obljetnicu 40 godišnjice braka (meni i Milki 50-ta). Sa njim nikada nije dosadno, pa smo malo "pljuvali" po kutinskim planinarima, hvalili one iz Lipiku koji su prihvatili Ivicu i jako dobro rade, pa spominjali njegovu kuću u Ričici (tamo negdje u Lici) zbog koje se morao odreći nekih planiranih putovanja. I na kraju me ispravio, njegova zabava na kojoj se pleše s metlom nije SMETLARSKA nego METLARSKA. Taj podrugljivi naziv dao je jedan domaći planinar. Uglavnom Ivica je preselio svoj projekt u Čazmu, gdje su ga objeručki prihvatili i ta metlarska zabava postala je jedan od turističkih događanja grada Čazme na kojoj se prošle godine okupilo 200 gostiju.

Ivica je bio inicijator uređenje poučne staze Naftni bunar Martin u Ciglenici. Zajedno smo realizirali projekt obilježavanja prvog izvora nafte u svijetu koji se počeo iskorištavati polovinom 19. stoljeća. Link